A gdje je nestao osmijeh?

"Smej se smej, uvek se smej" poručuje u svojoj pjesmi Miroslav Ilić. Bome, nije se ni on sinoć smijao kada je vjetar srušio pozornicu u Istočnom Sarajevu gdje je održavao koncert. Možda i jest. Nisam bio. Kažem možda i jest jer dosta je ljudi koji se smiju upravo u najtežim životnim situacijama.

"Poludio!" Ovo često čujemo da ljudi kažu za nekoga tko se neprestano smije. Nekima je to možda i obrambeni mehanizam, ali i ako je tako barem ih je lijepo vidjeti za razliku od onih namrgođenih nojeva s glavama u pijesku. Ma, smij se! Kada mi je bio najteži dan u životu plakao sam. Istodobno mi je to bio i najljepši dan. Smijao sam se, a time bio i model ponašanja drugima. 

I znanstvenici kažu da smijeh pobjeđuje stres. Kako se, pak, smijati ponedjeljkom ujutro? Teško. Ali, ako imate oko sebe ljude koji to čine, onda i vaša ters faca uskoro poprima vesele crte. Ja imam nekoliko takvih kolega. Na oba svoja radna mjesta. Upravo ove osobe kojima nije lako u životu te za koje masa misli da nemaju apsolutno nikakvog razloga za smijanje to čine najčešće. Svaki njihov osmijeh me upita: "Halo bolan, čemu si namrgođen?"

Početkom srednje škole razrednica je mojoj mami rekla da ima dijete koje se najviše smije u razredu. Nedavno je kolegica jednu moju fotografiju komentirala pitanjem: "A gdje je nestao osmijeh?" Nedugo nakon toga jedna novinarka me zamoli da se u vođenju programa češće nasmijem. U usporedbi s ponašanjem unatrag petnaest godina za zabrinuti se. Poslušao sam ju prilikom prvog angažmana, baš kao što se od nedavno smijem i na većini fotografija.

Osmijeh ne košta ništa, a vrijedi puno. Govori o tebi, o tvojoj nutrini, o tvojem karakteru. On je važan čak i ako je lažan. Ali raduje me što lažan ne može dugo izdržati jer u laži su noge kratke. Sutra je ponedjeljak, dan koji ima zatvorena vrata za osmijeh. Zatvorena su, ali ne i zaključana. Otvori ih svojim osmijehom.