Sreća je u nama

Suvremeni čovjek često se žali na svoj stresni život koji ga čini nesretnim. Današnji način življenja je dosta brži od onoga od prije pedesetak godina. Tada, pričaju mi stariji, svatko je imao više vremena za svoga bližnjega. Ljudi, baš kao ni mi danas, nisu imali vremena za bacanje, radili su na polju, ali bi slobodno vrijeme iskoristili za podijeliti probleme sa svojim prijateljima.

I dok uspoređujem njihovo doba i prilike s vremenom njihove djece, generacije mojih roditelja, nameće mi se zaključak da je danas nemoguće živjeti jednostavno i opušteno. Djed je često znao kazati kako je tada bilo više sreće, ali naglašava i kako sreća nikada nije uvjetovana vremenom ni okolinom već nama samima.

Često i sam razmišljam o sreći. Pitam se: „Da bi netko bio sretan trebaju li mu sve životne "kockice" biti posložene? Je li istina da je netko sretan tek kada mu sve savršeno funkcionira?“ Ne! Ako bi to bili uvjeti da bi se netko osjećao sretnim onda pojam "sreća" ne bi ni postojao.

Sreća je u uživanju u malim stvarima, sreća je u izdvojenome vremenu za naše najbliže. Sreća se može pronaći u zahvalnom licu osobe kojoj smo pomogli, a od koje ne očekujemo ništa zauzvrat. Sreća je složna obitelj u kojoj se poštuju nepisana pravila ponašanja, u kojoj se zna tko su roditelji, a tko djeca. Sreća je blagoslovljena obiteljska večera, a prije nje molitva.

Ako su ljudi prije pola stoljeća znali uživati u životu i biti prilično sretniji, otkuda onda nama pravo da ne budemo na istoj razini, čak što više, da tražimo razloge za biti još sretnijima? Tada im je obavljanje svakodnevnih poslova bilo teže, nije bilo tehničkih pomagala koji bi im olakšali izvršavanje obveza. Nisu bili nesretni, žuljevi na njihovim rukama dokaz su da su iste s osmjehom na licima upotrijebili za preživljavanje.

Nama je danas suvremena tehnologija, neophodna za izvršavanje zadataka, na dohvat ruke. Ali ne, mi smo nesretni jer bismo htjeli još novije, modernije, da je više "in". I doista, povratkom u izvore osobnih nesretnih trenutaka uočavam bezazlene detalje. Vidim osobnu oholost zbog nekih sebičnih zahtjeva. Uočavam i lijenost, nemarnost i nadu da će moje obveze riješiti same od sebe bez moga uključivanja. Vidim virtualni svijet, svijet pametnih telefona u koje smo tako duboko zaronili, a da pritom uopće ne komuniciramo s osobama koje su pored nas.

Nemamo razloga za druženje s nesrećom. Vrata joj trebamo otškrinuti samo kada nam pokucaju teški životni trenutci, npr. kada se opraštamo od najdražih osoba. I tada u mjeri, pogotovo ako vjerujemo u vječni život. Kada vidimo da nam kuca sa sitnim problemima i dnevnim zadacima moramo ju zamoliti da nas ostavi jer smo u ugostili nekoga drugoga, sreću. Reći ćemo joj, ne otvarajući vrata: "Nemamo vremena za Vas, Sreća je s nama i u nama!".