(Ne)kulturni vozači

Svakodnevno se pokušavam probiti do posla pored nepropisno parkiranih vozila. Već dvije i pol godine toleriram situacije koje zateknem. Provlačim se, ciljam i mučim. Najnovija se dogodila maloprije. Prvo sam pomislio kako nema šanse provući se, ali približivši se shvatih da mogu. Trubio sam par puta. Izlaze ljudi na prozore i balkone, ali nitko ne reagira.

Mislio sam se o ispravnosti poteza kojeg ću kasnije ipak učiniti. Otišao sam s fotografijom u Policijsku stanicu i prijavio "slučaj" uz napomenu da je ovo svakodnevnica u ovome dijelu grada. 

Ljubazni i stručni dežurni policajac reče mi kako će vrlo brzo poslati patrolu. Vratio sam se na lice mjesta kako bih se uvjerio u izvršenje obećanja. Poput scene u nekom starom kriminalističkom romanu. Sa žaljenjem promatram vozače, mlađe i starije, iskusne i neiskusne kako se, baš kao i ja prije par minuta, muče kako bi prošli do svoga odredišta.

Tada ugledam mlađu damu koja daljinskim upravljačem otključava svoje auto. I žalim što policija nije došla. Ugledavši policijsko auto, žalost se odjednom pretvori u sreću. Staju pored auta i pozivaju vozačicu da pomjeri svoje auto kako bi nastavili postupak.Ona, nakon što je izišla iz butika, ulazi u svoje auto s novim cipelama. Ili, možda, torbom. Presretan sam bio, prvo zbog brze reakcije naše Policije, a potom i zbog mlade djevojke koja je prva nakon micanja smetnje uspješno prošla Dobro, zanemarit ćemo i ostala auta na drugoj traci od kojih se može proći. Nije moje da određujem je li im tu mjesto ili nije.

Prije nekoliko tjedana cijelu općinu je pogodila pogibija mladića u prometnoj nesreću do koje je, kažu, došlo zbog utrkivanja dvaju automobila. Pokoj mu duši. Kako je znao često ponoviti jedan svećenik, jasan komentator društvene zbilje,  u izazivanju sudbine što okonča tragičnim ishodom, nije dobro reći: "Hvala Bogu! Nije to Bog učinio, Bog ti daje druga pravila i zapovjedi."

Tragedija, nije potrebno bilo što drugo reći, osim pozvati mlade da pripaze na svoje postupke. Nesreća se dogodila u rano jutro toga petka, a već me popodne istoga dana na punoj crti pretječu četvorica razgolićenih mladića u neregistriranom automobilu. Zamolih suvozačicu sa stražnjeg sjedila da fotografira,

Kamo su pošli? U smrt? Žele li svoje inicijale otisnuti na stranice Crne kronike ili svoja puna imena trajno uklesati na "smrtne" iskaznice kojih je sve više pored naših loših cesta?