Kroz Morine do zvijezda

O Ulogu, svetoj Ani i planini Morine ranije sam najčešće slušao iz priča pokojnog đeda Đukana, a danas, odlazeći na hodočašće u Ulog, od mame. Svoje djetinjstvo i djevojaštvo provela je sa svojom obitelji na planini Morine. Bili su planištari. Išli su iz Bjelojevića u Stocu do istoimenih na Morinama. Pošli bi početkom lipnja, a vraćali bi se krajem rujna. Pješice. Ovce, krave i oni. Tri dana i to bez djeda koji je išao u Njemačku na rad.

Svetoj Ani tada su se posebno radovale djevojke koje su imale razlog za srediti se i prošetati do crkve. Nije prepreka bila udaljenost kao ni neadekvatna, odnosno nikakva cesta. Mama je bila jedna od njih. Tada bi se malo opustili, jer bi to bila otprilike polovica boravka na Morinama. Malo bi se proveselilo, a onda navečer u kolibu, a ujutro na pašu. I tako svaki dan.

U kolibi se rodio i mamin brat kada je ona imala dvanaest, a drugi doživio nesreću kada je imala devet godina. Trogodišnjak, nakon nesreće, nažalost nije preživio. U igri je upao u vrelo mlijeko, a ni angažman liječnika u Mostaru nije ga spasio. Bog je htio da obitelj dobije anđela. Obitelj je na Morinama čekala bilo kakvu vijest. Treći dan u kolibi je na rame pokojne babe sletjela bijela ptica. Susjed pravoslavne vjere babi reče: "Janjo moja, neka si ti zdravo, ali dobila si anđela". Njegove riječi potvrdio je djed koji je došao za nekih pola sata.

Priča mama kroz suze i o ovnu Gavranu koji je bio desna ruka u čuvanju ovaca i janjaca. Bio im je toliko prirastao srcu da mu pokojni đed nije imao hrabrosti okončati život za potrebe mamine svadbe. I tada je potez prva učinila hrabra pokojna Janja. Znala je da mora Draginim svatovima pripremiti dobru hranu. Znala je da joj se kćer rješava Morina zauvijek. I jest, u zamjenu za Popovo.

Mama je danas temelje kolibe našla po orijentiru, stablu trna. Dok su oni bili u njegovoj blizini bio je visok tek nekih pola metra. Danas je barem pet puta veći. Dovoljno velik da ga prepozna izdaleka i da nas dovede do temelja kolibe. Nije taj trn bez razloga na tome mjestu. Simbol je načina dolaska do kore kruha obitelji moje mame.

Kroz trnje do zvijezda. Baš tako. I tada su im, unatoč teškom životu bile bliže nego mnogim velikanima u nizinama. Negdje u njihovoj blizini, u nekim puno ljepšim Bjelojevićima i Morinama su sada đed Đukan i baba Janja. Zvijezde su njihov ležaj, a trn samo jedan mali podsjetnik na njih.