"Ponovijo sam mater i ćaću"

„Andrijaaaaaa!“. Ovako je majka Mara izišla pred svoju kuću u jednom selu Južne Hercegovine u namjeri da pozove sina na ručak. Za par minuta ukazali su joj se mužev djed (rekli bi kod nas izvanji svekar) i djever, ali sina nije bilo. Valjda se dijete zanijelo u igri sa Stojanom, Slavkom, Petrom i Franjom. I tako je poslužila ručak svekru i djeveru, a mali Andrijica stigao je tek za pola sata. Ova obitelj je imala više djece, sve kombinacije starih imena su bile u upotrebi pa se otac okolo često hvalio: „Ponovijo sam mater i ćaću“.

Često sam u djetinjstvu poželio zvati se kao svoj pokojni djed. Nekako mi je Mato bilo ljepše, nego Ante. Vjerujem da smo svi ponekad, barem nakratko, poželjeli da nas zovu nekim drugim imenom. Tako sam kao predškolac ili učenik nižih razreda osnovne škole u igri s prijateljem uvijek bio netko drugi, neki Pero, Ivan ili Jozo.

Moji roditelji su za svoje doba, očito, bili malo čudni. Toliko Ana, Janja, Mata, Nika i Đura, a oni nama nadjenuše ova imena: Zrinka, Angela, Mirjana i Ante. Mama veli da sam na životu ostao po zagovoru svetog Ante pa ništa drugo nije dolazilo u obzir. Zrinka je trebala dobiti ime po babi i biti Anica, ali je u zadnji čas donesena drugačija odluka te sada nosi ime po Nikoli Šubiću Zrinjskom. Angela nekako najviše liči na Anica, ali to su puste priče, ona je Angela, a ne Anica. Mirjana je samo Mirjana, a neslužbeno i u upotrebi Mira.

I tako smo moje sestre i ja Ante, a ne Mato,  od saznanja za sebe znali imena sestra i braće naših baka i djedova. Znali smo gdje žive i s bakom i roditeljima im išli u redovite posjete. Željeli smo ih osjećati svojima. I tako na jednoj svadbi rođak moga oca poželio je upoznati svoga sina koji ime nosi po imenu svoga djeda, odnosno brata moje bake, i pozva ga: „Dođi, ovo je Ante unuk bake Anice sa Zelenikovca!“. A on mu hladnokrvno odgovori: „A tko je baka Anica?“. Tada sam shvatio kako se gradi i održava bliskost, a kako ne. Življenjem i ljubavlju, a ne ponavljanjem i lažnim dodvoravanjem.

Poznajem dosta osoba koje su ponovile svoje roditelje ili bake i djedove. Neka. Pogotovo ako je u pitanju iskrena ljubav koja će kroz to djelo biti vidljiva. Neka i ako se u trenutku odluke nisu mogli sjetiti nekog drugog imena.

Ali osim neka, ima i zašto?. Zašto su to učinili oni koji toj istoj svojoj djeci nisu znali ili htjeli usaditi ljubav prema osobama čija su imena kopirali? Zašto im nisu pričali o ili ih slali kod svojih baka i djedova? Zašto nisu na njih utjecali da ih posjete u bolesti? I ono posljednje: Zašto im barem nisu znali reći: „Pa hajde moj ti sine što ime nosiš po ćaći mome, otiđi na sprovod majci mojoj“. Ili su možda pomislili: „Ma, neka i nije otišao, svakako sam sve svoje ispunio kada sam ponovio svoga ćaću, pokoj mu duši“.

Nema više mjesta, a želio sam napisati još jedan pasus o postiđenosti onih djevojčica/djevojaka zbog imena kojima ih okitiše mame i tate.

Oprosti Stane, ali mi ne stane!