Spužva, bejzbol lopta ili nešto treće?

Neki ljudi su predodređeni da budu tampon zona. Spužva za razne pljuvačke, znojna lica, vlažne ruke i... da ne bih dalje išao! Pretvore se oni tako u psihijatre u ambulantama, psihologe u savjetovalištima i svećenike u ispovjedaonicama. Pretvore se u svašta, a zauzvrat dobiju ništa.

Ne kažu oni nikada Ne. Ne odbijaju kave i iznenadne pozive za žurne intervencije. I baš u tome trenutku osjete da bi ipak trebali biti na raspolaganju onima koji, ne da mole za pomoć, nego više podrazumijevaju pozitivan odgovor. Kako bi i bio negativan kada se to ne veže uz tu vrstu ljudi. Duša od čovjeka, spužva k'o brdo.

I onda se spužva skori. Skameni. Odjednom, da bi sebe zaštitila promijeni svojstvo. Ipak, svaki strani dodir donekle okrzne onaj pokoji oštri dio kamena koji počinje poprimati izgled i oblik bejzbol lopte. A koliko li se samo ona baca i nabija između dviju protivničkih ekipa... Ali, ova bivša spužva, sada bejzbol lopta to ne će dozvoliti. Ne ide na teren, ide na vitrinu kao podsjetnik na neke lijepe dane. Dane u kojima je dovoljno upijala, ta ne će je sada još i nabijati.

Protivničke ekipe. Koliko li ih je samo. Sve one sa svojim interesima, neostvarenim ciljevima i linijama manjeg otpora. Njihove bitke i borbe, nekada manje, a nekada više vidljive, utjecale su na već spomenutu tampon zonu. I onda, kada se skoro ili napokon izrazi mišljenje, prestaje biti dobrom i dragom spužvom. Postane neprijatelj i krvnik koji, kako li se samo usuđuje, zna reći Ne!

I tada počinju nutarnja previranja. Pitanja o ispravnosti postupka. Na scenu nastupaju neizvjesnost i strah od budućnosti. Možda ipak nije vrijeme za promjenu. Možda bi ipak trebalo onu bejzbol loptu ponovno prebaciti i spužvu i i dopustiti da upija sva ona nabrojana tekuća stanja kojih nikada ne će nestati. Jer, ni kao bejzbol lopta se ne osjeća dobro...

E ne će, baš u inat sebi. Pretvorit će se u nešto sasvim treće!