U potrazi za poslom

Mnogo ljudi je posljednih godina napustilo Bosnu i Hercegovinu. Svoju rodnu grudu napuštaju i mladi i oni nešto malo stariji. Svatko ima svoj razlog za otići u neki nepoznati i strani svijet, odnosno za ostati na ovome tvrdome kamenu kojim nikada nisu tekli med i mlijeko. Netko bi rado da baš sada, za vrijeme njihove generacije, poteče. Dobro, i to treba poštovati. 

Ovoga puta ću se osvrnuti malo o nama koji smo odustali od mogućnosti napuštanja ovih krajeva, odnosno koji o tome nikada nismo ni razmišljali. Posljednih šest godina obavljajući posao voditelja staračkoga doma na neki način sam izložen upitima o slobodnim radnim mjestima u ovoj ustanovi. Naravno, svi se mi borimo za komadić svoga kolača, ali je ipak najvažniji način na koji se pokušava dohvatiti komadić za koji smatramo da nam pripada. 

U stranom svijetu, ali i kod nas ljudi se mogu jednostavno podijeliti na radnike i neradnike. Vrlo brzo se primijeti je li netko (ne)radnik. Nažalost, često smo iz brojnih razloga dužni raditi za neradnike, ne zbog toga što ih ne bismo mogli zamijeniti izvrsnim radnicima, nego više zbog karaktera osnivača naših organizacija. Pa onda misliš na pozitivne strane tih osoba, na nedužne članove obitelji i u nadi da će se sami zahvaliti strpiš se i moliš Boga da im "ulije pamet u glavu". 

U fazama prijavljivanja za posao postoje također dvije kategorije: potencijalne radnice koje bi radile "bilo kakav posao" i one koje bi "posao po njihovim uvjetima". Neke nemaju čak ni odgovarajuće diplome za poslove na koje ciljaju. Ove prve su zbog lošeg financijskoga stanja zahvalne na bilo kakvom poslu koji bi im se mogao pružiti, a druge bi ipak birale: one bi najradije kuhale ili radile u praonici rublja. Da, i u uredu. I onda kada im kažete da je prilika za posao njegovatelja starijih osoba izglednija čujete da njihov želudac to ne bi mogao podnijeti. Razumljivo, ne može taj posao svatko obavljati, ali ipak očekujete da i njima bude razumljivo da, ukoliko će vam trebati jedna osoba u kuhinji ne možete posao pružiti za njih šest. Još ima onih koje kažu da se baš one moraju zaposliti zbog kojekakvih linija. I tim uvjetovanjem zakopaju u tvrdu hercegovačku zemlju svaku priliku o kojoj su sanjale. 

Nastojao sam se u životu radom i zalaganjem dokazati nadređenima, a ne nasrtljivim pritiscima lobiranja za osobno "promicanje". Nadam se da to polako i ostvarujem, ali sam svjestan da je intenzitet tih nastojanja uvijek nedovoljan, jer svakodnevno svi mi možemo dati više od sebe na našim radnim mjestima.

Tiha voda brege valja. Upravo zadnjih par mjeseci moje kolege i ja susrećemo šest izvrsnih srednjovječnih žena koje su nam se u posljednjih šest godina obraćale s molbom za posao. One su iz onih prvih kategorija o kojima sam gore pisao. Nisu pod njima skupocjeni automobili i moda po zadnjoj liniji, nego samo ogromna želja za novim poslom i novom prilikom u životu. 

Ta prilika im je i pružena, ali ne pod njihovim uvjetima. Ne isključivo ni pod našima, nego pod zajedničkim potrebama njih kao nezaposlenih osoba i nas kao poslodavca. Može se danas doći do posla, ali ne vikom i galamom, nego strpljenjem i zalaganjem. Raduje me novi početak sa starim i novim radnicima. Neradnicima se ne ćemo baviti, oni će nama.