Stari čuvari male djece

Sinoć smo posjetili njihove baku i djeda, a moje roditelje. Nisu daleko, samo kat niže. Prevrnule su djevojčice sve što im je bilo pri rici, a da nije bilo preteško. Npr, ormar je ostao nepomičan. Ispod njega je završilo par mandarina kojima je Tea namjeravala pogoditi sestru, ali su joj otišle natrag. Pokupio sam ih da ne bi sagnjele.

Nikada, pak, ne će sagnjeti ta ogromna ljubav i emocije koje primjećujem kod svojih roditelja prema mojoj i djeci mojih sestara. Čak ponekad osjećam čuđenje otkud im tolika snaga u ovim godinama. Moraju li? Ne, oni to žele. Mislio sam da je prirodno da bake i djedovi žele čuvati unuke, ali nedavno sam u istome danu od dvoje mladih roditelja čuo da ipak to nije podrazumijevanje. K tomu još više čuđenje kako naši mogu još tako mnogo od sebe pružati. 

Mihaela je neki dan uzela novine i raspostrla ih po čitavu hodniku. Nama je slagala da je djed na nju galamio i da ju je ganjao kišobranom. Baka nas je tijekom Mihaeline štorije uvjeravala  da to što nam starija kćer priča nije istina. Kao da smo joj i povjerovali, znajući djeda, a primijetivši i Mihaeline na osmijeh razvučene usne. Ne zna čovjek, pogotovo kada sve to sluša u 15,20 nakon naporna dana, bi li plakao ili se smijao.

Ipak, trebamo se smijati. Svaki dan se trebamo smijati i biti sretni kada smo sigurni da je maleno dijete u sigurnim, venama i starošću prošaranim, rukama. Kada znamo da ih budno prate još uvijek neumorne oči naših starih roditelja koji su spremni i glumiti mladost kako bi nama olakšali nositi teret srednjih godina. Ili kako bi barem rekli da im nije teško. A znamo da... Dobro, nikada se roditeljima ne smije to reći. Znamo da za zaobilaze istinu.