Otići s posla k'o s poslom

Prije devet godina na temeljnoj obuci o Caritasu predavač reče: "Kada osjetite da u ovome poslu u vama više nema ljubavi najbolje je napustiti ga. I kada shvatite da ste se previše dali ili da vas je posao toliko obuzeo da trpi vaša obitelji također je dobro otići". Teško je o tim stvarima razmišljati pogotovo kada zbog poslovnih obveza i svakodnevnih zadataka nemaš kada podignuti glavu od radnoga stola.

Ne moraš ti sam toliko razmišljati o tim riječima, nekada ti povratne informacije onih o kojima brineš kao i reakcije onih s kojima živiš kažu mnogo više. Ali, gdje i zašto ići? Pomisliš: "Možda ipak nije bio u pravu onaj čovjek, možda ipak u meni uvijek može biti puno ljubavi".

Onda pogledaš oko sebe i osvrneš se na mnoge koji su od tebe empatičniji i samim time drugim ljudima i simpatičniji. Pa se pitaš jesi li upao u začarani krug pretjeranih obveza zbog ispunjavanja nečijih vizija.  Zaključak je da jesi, ali shvatiš da si sam to prihvatio, nitko drugi te nije na to tjerao.

Na zapadu je, kažu normalno promijeniti nekoliko poslova tijekom života. Kod nas smo naviknuli da sjednemo na radno mjesto i na njemu čekamo prvi dan mirovine. Međutim i kod nas se stvari mijenjaju na tome području samim time što mnogi mladi ljudi odlaze iz naše zemlje pa automatski promjene i posao.

Koliko je samo ekonomista u Njemačkoj postalo konobarima i građevinskim radnicima. Neki su tamo u dalekom svijetu i ostali ekonomistima, ali sve to ovisi o kompetencijama pojedinca koji ih mora biti svjestan u skladu s njima postupati. Problem nastaje ako ih nije svjestan, tada mu je kriva i država iz koje je pobjegao i ona u koju je pobjegao.

Često po društvenim mrežama kruži misao: Kada nađeš posao koji voliš više nijedan dan u svome životu ne moraš ići na posao. Nažalost mnogo je onih koji ne vole svoj posao, ali moraju ga raditi kako bi si osigurali egzistenciju. Onda trpe njihove radne kolege, trpe stranke, a povrh svega najviše trpe sami oni. Do sada bih uvijek energično reagirao kada bi mi drage kolegice pričale, u pokušaju opravdavanja grubosti pojedinih zaposlenika, da su te osobe zapravo nesretne. U raspravama sam pokušao dokazati da nisu, nego da su samo bezobrazni. Danas znam da su u pravu.

Draga kolegica kaže da se redovito moli Bogu da joj da snage da ode s posla kada osjeti da je postalo svejedno. Na tu nakanu ću od danas moliti i ja, da jednoga dana ako dođe to toga s posla odem - ko s poslom.