Ćaća se vraća

... i nakon iscrpna života u koronsko proljeće ove godine naš 75-godišnji ćaća polako počinje "padati s nogu". Ortoped reče da su hrskavice koljena loše, posebno je lijeva deformirana. Dao mu blokadu i poslao ga doma. Mislili smo da će tako moći donekle, a ni sam liječnik nije rekao do kada.

Samo par dana kasnije mama me zove na posao i kaže da tati nije dobro. Dolazi i sestra koja živi u susjednom gradu i uz pomoć hodealice ga ubacujemo u auto. Pregledali ga u Domu zdravlja Čapljina liječnica s Hitne, a potom i njegova obiteljska koja odlučuje da ga ipak odvezemo na CUM. 25. je svibnja.

1. kolovoza su sanitetna kola DZ Čapljina tatu vratila u našu obiteljsku kuću. U ovih dva mjeseca i nekoliko dana bi se mogao napisati roman, a liječnici bi svakako mogli na njegovu slučaju dodatno izučavati znanost i produbljivati svoje znanje. Prošao je sedam odjela, a najviše vremena je proveo na Infektologiji, u zgradi u kojoj se nalazi i mostarska Covid bolnica.

Prilikom predaje oca dežurnom liječniku na CUM-u isti me pitao zašto smo ga uopće doveli kad nije za njih. Ugrizoh se za jezik, predadoh oca i nastavih smišljati adekvatan odgovor za arogantnog liječnika. Sestra me smirivala te u svome stilu gasila požar koji još nije bio buknuo. Nije buknio nikako, naime mladi liječnik je ostao samo liječnik, a nadobudnost mu je negdje izlapila kada je dobio na uvid u tatine kardiološke bolesti. Proslijedio ga je na Kardiologiju.

Preskačem par Odjela i idem na Neurologiju gdje je marljivi Tim liječnika otkrio poliradukuloneuritis, Syndrom Guillain-Bare. Reče mi liječnica da je ta bolest kao kada telefonske žice ostanu bez one ovojnice. Zavod zdravstvenog osiguranja odobrava tri terapije u vrijednosti 14.000 KM. I tada se sjetih onih "pacijenata i pacijentskih progovaranja" zbog skupe markice od 20 KM.

Ma, razmišljam o svim pacijentima koji to i jesu, a nekada i nisu i svih prigovora na bolnicu. Poslao bih ih sve u Trumpovu Ameriku pa da vide kako će se liječiti i na koji način će steći zdravstveno osiguranje. Otpusno pismo koje jučer dobivamo dokazuje da se tati samo od 25. lipnja učinilo 45 detaljnih obrada. Ej, 45. I onda bismo mi sada trebali prigovarati što je tata izgubio koje kilo. Onda bismo trebali tražiti i dlaku u jajetu, ali uistinu nema potrebe. Umjesto toga, sestra je našla prepeličjih jaja i poslala ih mami koja mu ih daje kao terapiju za podizanje imuniteta.

Nadamo se i vjerujemo da će ćaći biti bolje. Želimo vjerovati da će apscesi uz kralježnicu proći, kada već nisu operirani. Naime, kirurg prije otpusta nije bio za operaciju. Uslijedit će kontrolni pregledi pa ako ne bude drugih solucija onda će možda doći i do komplicirana zahvata koji bi trebao ići preko abdomena. Ali, neka pacijent sam odluči hoće li uopće ići na taj korak, svjestan je i razuman. Mi ćemo ga podržati, baš kao što je i on nas u svim našim odabirima. 

Hvala Bogu što je sve preživio i što se za sada stanje kući, koliko-toliko, popravlja. Hvala svim znanim i neznanim liječnicima na svih sedam odjela koje je pohodio. Hvala i medicinskim tehničarima koji su o njemu brinuli, ali i onima koje smo sestra i ja od ranije poznavali. Hvala čapljinskom DZ. Hvala kolegici iz Doma u kojem radim što nam je pri ruci kako bismo prije riješili neke detalje. Hvala svim prijateljima i članovima bliže i dalje obitelji što brinu o našem ocu. Neke je vidio, neki nas zovu i pišu, a neki će tek doći u posjet. 

Do tada, nama je nastaviti moliti Boga da posluži zdravljem našu 70-godišnju mamu da, uz našu višestruku, ali fizički minimalnu pomoć, može skrbiti o svome mužu. U protivnom, sve bi bilo teže. Ali, i ako bude, neka bude. I mi smo jednom bili da nismo znali hodati, mogli jesti i piti. Ne zaboravljamo, koliko je moguće, izvršavati četvrtu Božju zapovijed.