Nemoj mi kukati!

Nije lako ovdje i danas živjeti. Nikada nije bilo lako, iako danas mislimo da je ranije bilo lakše. Jest. Zašto? 

Zato što nije bilo prekomjerne ponude i još prekomjernijih zahtjeva. Nisu bili hladnjaci natrpani majonezom na polici, a najskupljim štapić-čokoladama u vratima. Bio je sok od zovine ili šipka, a ne praškasti od deset KM u visećoj kuhinje koja košta 7.000 KM.  Bilo je sira iz mješine, a ne kupovnog koji košta 30 KM po kilu. 

Sadilo se u vrtovima, a nije se sijala trava. Vadio krumpir i paprika brala. Ne bi je kupovali po dragstorima, a potom lajali kako je sve skupo. Nije im bila kriva država, a i da jest ne bi smjeli na nju ništa reći. Danas smiju, ali ni ova ne valja. 

Ne valja jer ti nije plaća u javnom sektoru onoliko koliko si očekivao. Halo, pa otiđi i budi privatnik. Imaš čak i poticaj od države na koju laješ na radnom mjestu na kojem nemaš posla. 

Ide ti se u Njemačku? Ajde zbogom, pozdravi ostale, a pogotovo one koji ne komentiraju događaje ovdje. Oni koji komentiraju ne moraš, svakako ih susrećemo više no prve susjede. 

Nije ni prije bilo lako, ali nije se plakalo. Nije se imalo kada. Nije se ležalo danima i satima, nego se po Popovu polju skakalo. Danas mi ćaći jesu iskrivljene noge i džep prazan, ali duh prepun i obitelj okupana Božjim blagoslovom. A ni u džepu nam ne fali pa samim time ni njemu. 

Nemaš posla? Zar te nije stid korova na njivi i neisfrezanih polja? Nećeš na Jadran, a laješ na braću Hrvate koji po Dalmaciji zapošljavaju inovjerce. Imaš kad, baš kao i ti dole koji su poput tebe. 

Nije se kukalo, ali se doma kuhalo. Danas jedeš u restoranu i pljuješ na gazdu toga istoga restorana jer na tebi zarađuje. Dobar ti tek!

I molim te, ne kukaj mi. Čim počneš zaključat ću vrata svoga bića, baš kako su zaključana i ova na štali u rodnoj mi kući. Nema u njoj teladi noikrava, ali prava tišina vlada.