Korona Udaljavača

Tijekom siječnja sam na radiju Herceg-Bosne u informativne emisije ponekad znao ubaciti poneku vijest iz Kine, iz Wuhana, gdje je tih dana harao Covid-19. Tada je po društvenim mrežama šetala i snimka zaraženih ljudi koji po liftovima namjerno postavljaju pljuvačku na dugmad. Pomislih tada: "Čudni Kinezi". Mic po mic, pojavi se Covid u Italiji. E, to je već blizu. Odjednom nam Kinezi prestadoše biti čudaci, a počeli smo bježati od Talijana. Stiže kolega na radio i pokazuje par fotografija mostarskih šetača s maskama licu. Prasnuli smo u smijeh s mišlju kako i kod nas ima čudaka.

I onda, eto Covida i kod nas, prvo Hrvatska pa potom i BiH. Stigla nam "Udaljavača". Počeli su zasjedati Krizni stožeri koji su nas o svojim zaključcima izvješčivali na, prvo izvanrednim, a potom i redovitim konferencijama za novinare. Pozorno smo slušali njihova očitovanja, naredbe i preporuke. Kada bi ih čuli, većina bi s "Bože sačuvaj" na usnama uzela put pod noge pa među ljude. Još je onaj prvi val i dobro prošao kako smo se ponašali.

U Caritasovu staračkom domu u kojem radim posjete smo zabranili čim su nadležni to naredili. Shvatili su ozbiljnost situacije i naši stari, ali i njihovi članovi obitelji. Svima je u interesu samo jedno, da ostanu negativni. Upravo tada se među ljudima prilikom pozdravljanja moglo čuti: "Ostani negativan!" Nije nimalo laka bila situacija u kojoj se našlo naše medicinsko i njegovateljsko osoblje koje je u tri navrata radilo u karantenama,  boraveći u Domu od 0 do 24, jednom deset, a u dva navrata po sedam dana. Shvatili su da ozbiljnost stanja u okruženju to zahtjeva te da isto čine i druge srodne ustanove. Kada je završio rad u karantenama vratili smo se normalnom djelovanju uz veliki oprez prilikom manjih skupova, a veće je svakako poželjno izbjegavati.

Zatvaranje granice s Hrvatskom bio je veliki udarac za mnoge naše. Sestre nisu skoro dva mjeseca bile kod nas, ali sve su to nekako nadoknadili pametni telefoni pa smo se možda baš u tome razdoblju i najviše čuli. Komentirali smo ovo čudo koje nam se svima natovarilo na leđa. Roditelji i sestre, koji se čisto i bistro sjećaju ratnih početaka, upravo to komešanje usporediše s početkom rada. "Ali opet, Bogu fala, nema pušaka" reče tata. O nemogućnosti odlazaka na Misu da i ne pričam, ali umjesto odlaska nedjeljom među velik broj ljudi imali smo priliku ići na Mise radnim danima kada se u crkvi nalazi manji broj vjernika. Imali smo priliku ljubiti svoje bližnje kao sebe same čime smo dobili idealnu priliku ispuniti jednu od dvije zapovijedi ljubavi. Dođe i policijski sat. Nema kretanja po noći, uđi u kuću i miruj. Počela se i krunica intenzivnije moliti. Iako nitko nije priznao vjerojatno su mnogi pomislili da je sve to bilo uvod u smak svijeta, a kome ćeš se tada obratiti ako ne dragom Bogu. 

Jedan cijeli radni dan sam proveo u izdavanju potvrda o kretanju kolegicama koje na posao i s posla moraju ići tijekom policijskog sata. Sebi potvrdu nisam pisao jer na posao dolazim iza 6,00, a odlazim u 15,00. Jedna izvanredna situacija me ipak vratila na posao u 20,00. Kada sam pošao kući zaustavi me policija u središtu grada. Nigdje auta, došao sam im kao šećer na margarin. Pita policajac potvrdu, a ja mu kažem da je nemam, naprosto je nisam napravio. Policajac je tada namgrnutih obrva počeo iščitavati naredbe i zakone po kojima mi može pisati kazne, ono, onaj policajac u čijim rukama je zakon čitava svijeta. Tada se sjetih da mi je u automobilu novinarska potvrda o kretanju s RTV HB. Izvadih je i predadoh policajcu. Nije ju htio ni uzeti u ruke, samo je odmahnuo rukom i strogo rekao: "Idite!" U svim izvanrednim prilikama je najlakše procijeniti tko je u priliku dobra osoba, a tko nije ni prilično dobar.

Samo mjesec dana su bili otvoreni posjeti članovima obitelji naših korisnika u domu, a onda se pogoršalo stanje pa su posjeti ponovno obustavljeni. Ni sami nismo mogli vjerovati koliko će svi biti spremni na žrtvu, ali opet kažem, svi su svjesni da tako štite jedni druge. I mi zaposlenici se pazimo koliko možemo, a možemo prilično. Maksimalno su reducirani odlasci na svadbene pirove, a ako baš nekeme moramo svojom nazočnošću uveličati taj bitan dan onda se odmah uveže godišnji odmor. 

Da ne zaboravim mladence, e njih mi je posebno žao. Te će se moći, te neće. Koliko li su samo oni imali i imaju briga. Mnogim dragim ljudima nisam otišao, na jednom sam manjem piru bio, a na jedan, koji sam s radošću iščekivao neću biti ove godine iz prostog razloga - odgođen je. Zato ćemo se duplo veseliti sljedeće ljeto. Ako Bog da.

A dat će. Dat će da bude svadbi, da glavna tema ne bude korona nego da svi ostali raniji dnevni problemi ponovno postanu teret. Dat će i da informativne emisije koje vodim ili slušam ne počinju s aktualnostima u svezi s koronavirusom, nego da počinju recimo s temom: "Napokom usvojen izborni zakon u BiH". Dat će i da svi skinemo maske s naših lica, da normalno prodišemo te da se tek u ponekom razgovoru prisjetimo "Udaljavače" koja nas ipak nije toliko udaljila koliko je planirala.