Vlakom Papi Franji

Nestrpljivost u ranim jutarnjim satima na čapljinskom željezničkom kolodvoru mogla se doslovno nožem parati. Dominanto je prevladavala zbog budućeg susreta s papom Franjom, ali djeca, kao i dobar broj starijih, dodatno su bili uzbuđeni jer do tada nisu imali priliku putovati vlakom.

Dok je većina vjernika pristigla s autom do željezničkog kolodvora, dio njih je odlučio prošetati kako bi se bolje razbudili. Pa tako i četrnaestero članova moje obitelji. Oko četiri sata ujutro većina nas je bila na kolodvoru. Pozdravio nas je čapljinski kapelan don Dragan Filipović koji je još jednom podsjetio na tehničke detalje. Inače, ti detalji su nekoliko puta rečeni s ambona, postavljeni na župni blog kao i na vrata Pastoralnog centra. Ali, nije šteta ponoviti, šteta je nakon toliko ponavljanja pogriješiti. A grešaka, hvala Bogu nije bilo. Dečki su nam podijelili prigodne šalove rađene za ovu prigodu. Na njima vatikanska kao i obilježja Hrvata iz BiH. S ponosom smo ih svi postavili oko svojih vratova. Doduše, neki su njima i rep vezali, ali nema veze, neka su bili istaknuti. Vlak je krenuo.

Prema riječima generalnog vikara hercegovačkih biskupija don Željka Majića oko 364 osobe su u vlaku. Za razliku od preko 10000 vjernika iz Hercegovine, ovi imaju posebno organiziran prijevoz do glavnoga grada BiH. U Žitomisliću su nam se pridružili vjernici iz župe Blagaj-Buna predvođeni župnikom don Nikolom Menalom, u Mostaru nekoliko vjernika iz župe sv. Ivana evanđeliste iz Mostara te u Jablanici župnik don Ivan Zovko sa svojim župljanima. Iako najmalobrojniji, vjernici iz Jablanice bili su zaslužni što crkvena pjesma nije izostavljenja. Baš kako priliči hodočašćima.

Dolaskom na željeznički kolodvor u Sarajevu uključili smo se u rijeku ljudi koja je krenula prema stadionu Koševo. Još nije bio napustio dojam zbog pjevanja marijanskih pjesama na putu do stadiona, a već smo se našli na C6, na našem dijelu tribina. Uvodni dio bio je krasan. Pjesma, ljudi su uglavnom bili pristigli, a službeni spikeri su pozivali hodočasnike da se sklone s ulaza kako se ne bi stvarali čepovi. Prekrasno je bilo vidjeti preko 800 volontera, svih nacija i konfesija, koji su u svakome trenutku bili na usluzi, bilo da je riječ od davanja informacija do dodavanja vode.

Dolazak pape na stadion i prolazak po atletskoj stazi nemoguće je opisati, to je trebalo doživjeti. S vrućinom i jakim suncem borili smo se uz pomoć papirnih kapa koje je dijelio organizator, naših pokrivala koje smo ponijeli od kuće, kao i bilo čega što nam se našlo pri ruci. Misa je završila relativno brzo, brže nego što smo očekivali. Pala je fotografija za sjećanje, a onda smo se uputili natrag prema željezničkome kolodvoru. Nije bilo moguće naći kafić za sjesti i osvježiti se. Zato nam je hlad jedne sarajevske lipe širom raširio ruke. Srećom, u blizini je bio i kiosk sa sokovima i sladoledima. Napunili smo rezervoare i uputili se prema kolodvoru. Svi na broju.

Nešto malo kasnije od planiranoga, krenusmo iz Sarajeva. Netko reče da se naoblačilo, da bi mogao pljusak. Ali, što nas je sada briga, složiše se svi u našem kupeu. Vlak je bio prilično bučniji u usporedbi s odlaskom. Valjda je i on plakao što se moramo rastati od pape. Al´ morao je čovjek otići, zna Franjo da svi putevi vode u Rim. Osim našega. Naš vodi u Čapljinu.