Glasnogovornik

Prije nekoliko dana moj prijatelj i službeno je postao glasnogovornikom jedne od vodećih stranaka u našoj zemlji. Njegov raniji poslodavac nije imao jasnu viziju s njegovom pozicijom u organizaciji. Prijatelj je više od dvije godine strpljivo čekao kako bi dobio konkretan odgovor na pitanje o svojoj radnoj poziciji, međutim nije ga dočekao. S obzirom da se pojavio natječaj za ispražnjeno radno mjesto glasnogovornika određene stranke prijatelj se prijavljuje te nakon intervjua i izvjesnog vremena informiran je o dobitku posla. Cijelo naše društvo bilo je presretno zbog toga jer je napokon našao odgovor na pitanje o svojoj poslovnoj sudbini.

I naravno, nije trebalo proći mnogo dana kako bismo mogli biti svjedocima komentara hudih osoba koje žarko zanima na koji način je to on dobio posao. Pojavljuje se naslov na hercegovačkim portalima koji čitateljima daje do znanja tko je novi glasnogovornik. Svi oni koji portale čitaju radi komentara i kojima je to jedini dnevni posao mogli su biti presretni zbog epiteta danih novom glasnogovorniku. Upravo te večeri bio sam u društvu sa svojim prijateljem i uistinu nisam primjetio ni trunku zabrinutosti na njegovom licu zbog takvih natpisa. Štoviše uz nazočnost još jednoga prijatelja rekao sam kako se i o mojoj situaciji sigurno misli isto, ali zbog medijske nepokrivenosti ne znam kako diše javno mnijenje, mada pretpostavljam. Da se moj prijatelj od samoga početka brinuo što će netko drugi reći vjerojatno danas ne bi bio ondje gdje jest.

Još su mi svježa sjećanja na studentske dane i zajednički život s njim i još jednim našim prijateljem. Studentski život, kao takav, nikada jasno ne pokazuje što će biti s nama kada ga okončamo, tko i što ćemo postati u budućnosti. Vjerojatno, da smo prije pet godina imali napisanu i otvorenu knjigu životne faze koju sada proživljavamo bilo bi nas strah kako ćemo izvršavati povjerene nam zadatke. Iz ondašnje perspektive mnoštvo stvari izgledalo nam je preteško i ljudi preuzvišeno i bojali smo se kako nikada nećemo doći na njihovu razinu. A onda uslijedi ulazak u svijet odraslih. Kada tamo dođeš shvatiš kako si zapravo odrastao. Kada tamo dođeš vidiš koji sve tipovi i vrste ljudi obnašaju odgovorne funkcije i prosipaju pamet nama koji se pomalo bojimo svega. Jednom zlobnom jeziku sam rekao kako se ničega ne bojim jer snagu crpim u geslu pontifikata pape Ivana Pavla II ”Ne bojte se”. U obavljanju mojih poslovnih dužnosti ovaj slogan itekako mi pomaže. Ako ću nastaviti pisati u kontekstu kršćanskih poruka Isusa Krista koji je jasno rekao kako moramo ljubiti bližnjega svoga kao sebe sama onda duboko vjerujem kako i moj prijtelj snagu crpi u istoj rečenici.

Zašto se bojati gungule anđela ovoga svijeta kada krilati Anđeli pomažu onima koji uz Božju pomoć žele ići naprijed. Vrijeme čini svoje. Na nama mladima je preuzeti kormila brodova koji bi nas trebali odvesti u bolju i sigurniju budućnost. Ako smo neiskusni i mladi, nismo neškolovani i glupi. Ako smo školovani i mudri nismo nezahvalni i bahati. Upravo suprotno. Poštujući hijerarhije organizacija u kojima djelujemo i vjerujući u kvalitetu misija naših poslodavaca altruistčno i uglađeno ćemo ustrajati zadovoljiti predane nam zadatke na naše osobno, ali i javno dobro.

A zli jezici, dabogda se zapetljali!