Bonne journee

Uskrs 2014. Večer, 22:00 sata. Ispred Caritasove Svete obitelji u Mostaru četrnaestočlana obitelj sastavljena od šestero djece s invaliditetom, Anđela, Klara, Ivan, Kristijan, Marin i Mile, šestero volontera, Martina, Marija, Marina, Sanja, Goran i Ante, group leadera Franje i svećenika don Tomislava, krenula je u hodočašće dragoj Gospi u daleku Francusku, u svetište Lourdes. Franjo, koji je prvenstveno zaslužan za realizaciju cijeloga projekta, odnosno prvog hodočašća djece iz naše zemlje u Lourdes, upravlja vozilom br. 1, a don Tomislav, naš duhovnik vozilom br. 2. Čuje se u vozilu br. 2: „Uh, kakva je ovo krntija!“ i to od jednog djeteta, a nipošto od volontera, mada su neki to i pomislili. Dokaz je i ovo s jedne strane iskrenosti djece s posebnim potrebama, a s druge strane glumatanja i dvosmislenosti nas tzv. „bez posebnih potreba“. Kako ne bismo ovo na kraju isticali, recimo odmah da se ispostavilo kako je kombi br. 2 bio udobniji. Stoga, i to nam je jedna od lekcija: „Nikada ne donosimo apriori zaključke!“

U duhu sloge i prijateljstva dođosmo do Zagreba gdje su nas čekali prijatelji, također djeca s posebnim potrebama i volonteri iz udruge DUH. Vozila br. 1 i br. 2 odvezli su u jednu susjednu župu naš don Tomo i simpatični svećenik Đani koji nam je suputnikom postao negdje oko polovice puta. Muški dio ekipe uz Sanjinu pomoć koja odgovara za putovnice vozi kovčege na vagu kako bismo mogli poletjeti. Ostatak ekipe animirao je djecu, a u pomoć su počeli pristizati i prijatelji iz DUH-a, kako volonteri tako i djeca. Najaktivniji je bio Ivan iz Dervente. Presretni smo zbog našeg zajedništva. Isti narod iz dviju zemalja, zapravo svi smo bili i ostajemo isti u zagrljaju organizacija HCPT i IHCPT. 

Letimo. Strah je vidljiviji kod određenih volontera, nego kod djece. Čuje se Ivanov simpatični glas: „Uuuuuh, poletiliiii smooooo!“.  Molitve, više u nutrini nego na usnama putnika glase: „Bože pomozi, gospe Lurdska, čuvaj nas, evo nas k Tebi“. Tako je i bio, čuvala nas je i sretno sletismo na francusko tlo. Zanemarit ćemo sitne tehničke nedostatke u svezi s (ne)dolaskom autobusa, zanemarit ćemo i kašnjenje leta prilikom povratka u Zagreb. Nosit ćemo u srcu i glavi samo lijepe trenutke, a takvi su nadvladali. Teško bi bilo opisati pojedinačno svaki dan, a svaki je donosio nešto posebno. Da nam je ranije netko rekao kako će svakovrsna pomoć usmjerena prema djeci s posebnim potrebama dati toliko potrebnog goriva za nastavak života, vjerojatno bismo pomislili da je nemoguće. Međutim, svaka riječ zahvale za pruženu im pomoć, svaki pogled sreće zbog olakšanja koje je uslijedilo nakon naše pružene ruke pomoći ohrabrio nas je i učinio sretnijim osobama.

Spoznaja da smo na ovome putu, kojega smo posvetili dragoj Gospi, bili jednakopravni članovi, uvjerila nas je da ta jednakopravnost uvijek mora biti prisutna u našoj svakodnevici. Doduše, svi mi koji ovu populaciju pratimo i s njima proživljavamo i teške i lijepe trenutke, znamo da su oni, ne isti, već i bolji od nas. Posao kojega moramo još revnije raditi jest uvjeravanje naših sugrađana u potrebu pružanja pomoći njima i njihovim obiteljima. Potrebno je još revnije moliti za njih i njihove obitelji. Svakodnevno reći: „Gospe Lurdska, pomozi nam!“ I kada je srce otvoreno, onda ni nanesena nenamjerna ozljeda sanirana tek na CUM-u u Mostaru ne boli. Kada je srce čisto i spremno pomoći onda ono zaboravlja i podneseni teret obveze, a sretno je zbog milosti koja proizlazi nakon učinjenog djela.

„Bonne journee“ kulturno bi ovim riječima Ivan pozdravio većinu prolaznica i prolaznika tijekom šestodnevnog boravka u Lourdesu. Kako ne bi bio usamljen Mile bi poljupcem dodao „Pa-pa“. S obzirom da smo svaki dan imali drugačiji ritam Marina je zanimalo: „A đe ćemo sad?“. Kristijana bi redovito naljutila prisutnost jednoga od volontera, mada je to više bila gluma i potreba za bilo kakvom izjavom, već iskreno osjećanje, te bi mu dobacio: „A vidi ovoga svećenika...“. Klara bi nas često znala iznenaditi bistrom rečenicom. A kada bi netko učinio kakav gaf Anđela bi kritizirala: „Vidi ga, isto je neka baba!“.

Svijeća koju smo zajednički izradili, ukrasili i blagoslovljenu zapalili neka vječno gori u nama, neka donese svjetlost u srca onih koji će dogodine uvjetovati novo hodočašće i onima koji će ga realizirati.

Svima jedan veliki: „i   i   i   i   i   i   i   i   i“ indijansko-lurdski pozdrav.

„Pa-pa“.