Tko sam ja? ili Osobni odnosi s javnošću

-

Odnosi s javnošću su svjesno, planirano i trajno nastojanje da se sagradi i njeguje međusobno razumijevanje i povjerenje u javnost. Neprestano, svjesno ili ne, od izlaska na svijet živimo odnose s javnostima. U djetinjstvu su ta javnost naši roditelji, braća i sestre, u školi učitelji i prijatelji iz razreda.

Kada postanemo svjesni sebe, kada se u određenom razdoblju u životu ugledamo u zrcalu, zna se dogoditi da se i nasmiješimo (kuriozitet), ali i rasplačemo. Tada nam se ponudi određeno razdoblje u kojemu životu, javnostima, moramo odgovoriti na pitanje Tko sam ja? Pojedinci se u startu ponosno isprse i odlučno kažu kako su oni to što jesu i nema odmicanja. Naravno, ako su prsi jake, dobro je što su to što jesu, ali ako umjesto mišića imaju samo kosti, uskoro će biti ubačeni ili će se samovoljno ubaciti u kazamat. A iza rešetaka će imati dobar pogled na one vrjednije, angažiranije, hrabrije.

Osobne odnose s javnošću nastavljamo razvijati kada se nakon stjecanja izobrazbe promoviramo potencijalnim poslodavcima. Pri pisanju životopisa unosimo naše aktivnosti, nastojanja, prijašnje, ali i recentne radne aktivnosti. Ubacimo pokoju kvalitetu. Sve to ubacimo u kovertu, i čekamo. Proizvod smo koji će poslodavcu biti zanimljiv ukoliko smo se dovoljno reklamirali. Ukoliko smo sretnici pa nas ˝kupe˝, a mi ne poradimo na daljnjem razvijanju osobnih odnosa s javnošću, uskoro ćemo završiti tamo u kazamatu. Obeshrabreno ćemo otići sami ili će nam vođa kolektiva kupiti povratnu kartu. Kada se nađemo pred ulaznim vratima tamnice osjećamo se slomljeno jer smo nastojali, ali nas je globalizacijski stroj samlio. Nad nama je izvršen proces degradacije.

Tada bi na scenu trebalo stupiti naše samopoštovanje i kazati: ˝Ipak, u prednosti si pred inertnim osobama, jer si već gazio cestom, negdje si ostavio trag. Ostani nepokolebljiv!˝. Besmisleno je prepustiti se letargiji. Nebitno je u kojem ste životnom razdoblju, naravno, u prednosti su mlade osobe. Potrebno je ustati i krenuti dalje. Nastavljati raditi na osobnim odnosima s javnostima.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Obećanje - ludom radovanje

-
Slika
Krave vežemo za rogove. Pse oko vrata. Čovjeka, koji im sve ovo ponekad čini, ne veže nitko, barem ne od kada su ukinuti robovlasnički sustavi i barem ne kod nas. Čovjeka bi se, valjda, trebalo vezati samo za riječ. Poznata nam je ona: Obećanje - ludom radovanje. I doista, kao i svaka druga izreka iz naroda, tako i ova ima razloge svoga nastanka i kontinuiteta. Koliko li smo se samo puta uvjerili da sve obećano nije učinjeno. Sjećam se riječi pojedinih "ljudi na poziciji" koji bi mi, dok bi bili društvu više ljudi (što više, to po njihovom mjerilima bolje) obećavali koješta. Najčešće su to oni "vrebatori" koji su svoju aktivnost iskazivali po završetku moga fakulteta. Da se ispunilo i O od njihovih obećanja, ni sam ne znam gdje bih sve do sada radio. Na osnovu naših životnih iskustava svi bismo startno trebali davati više pozornosti "obećavateljima", nego sadržajina njihovih bajki. I ovo su davno shvatili ljudi: nije bitno što ti se kaže, već tko
Pročitajte više

Osoba nije dostupna

-
Slika
"Osoba koju ste nazvali trenutno nije dostupna. Pokušajte kasnije". Koliko ste samo puta čuli ovu rečenicu iz usta spikera raznih mobilnih operatera? Neke osobe biste naknadno dozvali, a neke bi vam vječno ostale nedostupne. Pojedinci su sami po sebi nedostupni, što svojom facijalnom ekspresijom, što tek pokojom izgovorenom riječju ili rečenicom. Jednom prilikom mi stranka na poslu priča kako je od nekih tamo čula da imam namrgođenu facu, a ona me, kao, opravdavala i rekla je svojim sugovornicima da zapravo nisam takav. Shvatih to kao kritiku i pokušah svoje lice osvježiti češćim i srdačnijim osmijesima. Čisto radi raje, a kasnije kada pogledaš fotografije shvatiš da je to bio dobar potez i radi svojih potomaka da ne bi rekli: "A jest nam ovaj pradjed bio namrgođen". Upravo namrgođene osobe su često i nedostupne. U mrakačama svojih jazbina uživaju u uskim krugovima svojih miljenika trenirajući strogoću i nepristupačnost. Doduše, takvima i ne treba previše
Pročitajte više

Baba na peronu

-
Slika
Zavukao sam se pod duboku hladovinu i čekao autobus. Došao je točno na vrijeme, par minuta prije polaska za Mostar. Desetak mladih, omladine, mladeži, kako već hoćete, čekalo je isti autobus. Dok sam se izvlačio iz svoje duboke hladovine, ugledao sam ih kako su se sjatili i dočepali se autobuskih vrata kao strvinari ostataka kokošiju iz obližnje pilićare. Bile su tu još dvije srednjovječne žene koje se, baš poput mene, nisu ni trudile navrat-nanos utrpati u autobus. A zadnja u redu je bila jedna mršava gospođa u poodmaklim životnim godinama. Ova s fotografije kojoj sam namjerno nadjenuo ime "Baba na peronu".  Dok se mladež, po onoj Thomasa Hobbesa da je čovjek čovjeku vuk, jedno preko drugog trpaju u autobus, taxi dovozi teže pokretnu gospođu. Gledajući ju, mislio sam da će doživjeti istu sudbinu kao Baba s perona, da će one ući zadnje, ne računajući mene. Podrazumijeva se da ću pustiti starije od sebe, em su me ćaća i mater nešto naučili, em sam ovo odlučio kritički zabiljež
Pročitajte više