Kameno doba

Nalazim se na Drenovcima, blizu Zelenikovca u općini Neum. Naselje, kuće i okućnice su to za ljetni izgon stoke. I torovi su tu bili za stoku (hajvan), a kuće za čeljad (iksan). Davno napušteno, nešto preventivno porušeno, a nešto lanjskim požarom dokrajčeno. Pokojni prađed Nikola, koji je došao na ženino iz Velje Međe u Ravnom, ovdje je i umro. Nisu mu ispunili želju da mu i kosti polože negdje u ovu zemlju, nego su ga prenijeli na Zelenikovac, neka dva kilometra po mojoj slobodnoj procjeni. Sami kamen. Pojata, guvno, čatrnja, kamenica, kuća, zidovi, suhozidovi. Na trenutak pomislim da je i zemlja kamena. A i ne bila, lani izgorjela, a ove godine vapi za kišom. 

Vraćam se pokojnom Nikoli i ekipi koja ga je prenijela. Ćaća govori da su ga prenijeli seljani i sin Martin. Eto, nije bilo poduzeća za pogrebne usluge, a čovjek pokopan. Ma šta pokopan, mrtav nošen skoro dva kilometra. Koja solidarnost i dobrosusjedski odnos! A danas? Danas se po gradovima, a čak i po manjim selima, gleda kako se pored nekoga provući da mu se ne javiš. Zato se pronalaze raspadnuta tijela mrtvih ljudi po zgradama.

I u kameno doba mojih prađedova i đedova je isto pržilo. I njima su to bila nezapamćena ljeta po visini Celzija, ali umjesto da su lamentirali po društvenim mrežama i stvarali dodatnu gužvu po plažama, oni su radili. Radile su i krave, ovce i koze. Pasle su sve što bi našle pred sobom pa nije imalo što gorjeti, ako bi se i zapalilo. A ako bi se i zapalilo imao je tko i ugasiti. Unatoč prženju, brojnom stadu, suhom i tonućem Popovu polju oni su išli dalje. Išli su delat što bi rekao pokojni Bandić.

Gazeći po ovom vjekovnom kamenu, kamena srca i umjesto kože kamenom oblogom obloženi, ulazili su u svaki dan, u svaki rat, u svaku životnu nedaću. Djeca brojna, ali svatko na svome zadatku. Bog je i tada, još više nego sada, uzimao k sebi male anđele. Nije bilo mjesta za trajnu patnju, moralo se radi ostatka obitelji krenuti dalje. Božja providnost će već svoje odraditi... 

A danas? Ružičasto doba. Ružičaste naočale, a ljudi razmaženi. Sve istagramski i filterski. Nova auta, a paštete na meniju. Opće nezadovoljstvo, a poslovi u klimatiziranom. Skupa teletina i janjetina, a ćaćevina napuštena i obilno je pasu česti požari. OK, ne moraš kopati, ali  imaš i drugih poslova koje možeš dodatno odraditi da bi se i danas izborio za koru kruha i šutio. Ma, kažu - potcjenjeno! Aha, onda lezi i plači, ali od mene se odmakni.

Evo danas dođoh na Drenovce s biciklom. Kad ovo moji vide pomislit će da sam lud. Po tko zna koji put. A kakvi bi to bili naši preci iz kamenog doba da ih sada možemo promatrati, nego ludi? Pusti komentare, treba mi se vratiti punih guma na Zelenikovac. Vrijeme je za početak pripreme i povratak u još jedno Kameno doba, u ono u kojem je živjela obitelj Kremenko. Baš mi je lijepo ovih dana. Svi hrlimo u budućnost, izgleda da ne znamo da imamo priliku ponekad i u prošlost se vratiti.