Bit ćemo gori od njih

Sinoć su sestre pričale kako bi ih tata budio ujutro u četiri sata da idu u polje brati duhan riječima: "Hajde, pa kada se vratite spavajte..." Nisu ni on ni one bile naivne, znalo se da će taj isti duhan trebati nizati odmah po povratku iz polja. 

Nije ovo hvalospjev o mom ocu koji je grešan poput svih naših očeva. Nije ovo ni pokušaj stvaranja idealne slike o nama nesavršenim bićima. Odmah želim napomenuti da smo se bezbroj puta posvađali, em zbog moga nepoštivanja njegova iskustva, em zbog njegova neshvaćanja i nepriznavanja činjenice da ni ja nisam više zeleno dijete. Nisam vrednovao njegov rad u težačkim poslovima kao ni on nije djelovanje na nekim drugim područjima. Ili jednostavno nismo znali to reći jedan drugome. 

Ovo je samo pokušaj da nam svima još jednom ponovim da ćemo jednoga dana postati sve ono zbog čega smo bili ogorčeni na roditelje, da ćemo biti gori od njih. Nisam volio taj tempo ranih ustajanja, iako sam i tu na samo pet posto onoga što su prošle sestre. Smatrao sam da pretjerano i bespotrebno radi. Nisam se slagao ni s njegovom odlukom o davanju povjerenja uskom krugu ljudi, volio sam širinu. Nije mi se sviđalo ni njegovo pomalo nejasno  izražavanje, pokušaj nagovaranja sugovornika da sami zaključe što pisac želi reći. A polako i sam počinjem postavljati ljudima slične, pomalo dosadne, zamke. 

Neki dan mi, dok sam fotografirao ovaj zid koji je izgrađen na rodnom Zelenikovcu na današnji dan prije pola stoljeća, kaže: "E, a kao da smo ga jučer izlijevali." Mlađi brat koji mu ga je pomogao praviti, pretekao ga je na putu u Kraljevstvo nebesko. 

Mnogi dragi susjedi, rođaci, kumovi i prijatelji koji su često na ovome zidiću u njegovu društvu sjedili i u vrućim ljetnim danima tražili hlad i lagani povjetarac, također su ga pretekli. Žao mu je, iako rijetko o tome govori, jer je i sam mislio da će se ostvariti ono što je rekao svima koji su plakali kada mu je umrla majka: "Čemu plačete, ako bi itko trebao plakati to sam ja, ja sam prvi po redu."

Očev radni tempo je držan sve do unatrag dvije godine kada su bolesti i godine održali brifing i odlučili pred ovoga čovjeka postaviti ogledalo i pokazati mu da je starac. I tu je sebi rekao: "Idem i to odraditi pa ću kada završim odmarati..." A s obzirom da mu je odmor rad, ovaj starac, invalid ovoga proljeća okopava krumpir. Malo smo, okopavajući, i pričali. Čini mi se da ćemo shvatiti jedan drugoga. Ima vremena. Ako ne ovdje, onda ondje gdje vremena svakako ima na pretek.