Nepozvani gosti

      „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našega mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Prorok Izaija 53, 4-5). Ovaj biblijski citat napisao sam na prvoj stranici knjige pjesama jedne mlade djevojke Jelene Bender koja je svoj ovozemaljski život okončala nakon duge i teške bolesti. Ciljano sam ga preuzeo iz biblije da bih, prije čitanja određene pjesme, mogao shvatiti kako se ona tako hrabro nosila sa svojom bolešću. Samo Krist joj je davao snagu i ulijevao nadu do posljednjeg trenutka.

Ne postoji dobna granica koja isključuje bolest i patnju koja iz nje proizlazi. Najviše se razbolijevaju starije osobe kojima je svakako biološki sat počeo usporavati. Jasno je da svatko mora umrijeti, ali ipak nam patnje tih krhkih staraca znaju probuditi suosjećanje i tugu. Još mi je u svježem sjećanju i obiteljska situacija, odnosno bolest mojih bake i djeda, koji su na samome kraju ovozemaljskoga života postali neprepoznatljivi, narodski bi se reklo-kost i koža. Ali u okvirima tih kostiju i kože do samoga kraja nalazio se duh koji je sve strpljivo podnosio i promatrao očima vjere.

Svjedoci smo vremena kada nas putem medija pozivaju na mnogobrojne humanitarne akcije. Najosjetljiviji sam, kao i svi ljudi, na bolesti s kojima se suočavaju djeca. Televizijske kamere, najčešće u povodu Svjetskog dana bolesnika, znaju zaviriti u bolničke odjele na kojima leže djevojčice i dječaci „golih“ glava. Njihovi krevetići ispunjeni su raznim plišanim medvjedićima koji ih zabavljaju i stvaraju obiteljsko ozračje. Zbog svoje nezrelosti ničega nisu svjesni, osim da njihova braća imaju malo drugačiju frizuru. Njihovi roditelji su zato svjesni svega. I kako odgovoriti na pitanje: „Pa zar i djeca?“.

Sjećam se te u mislima i molitvama nosim i rođaka koji se razbolio u devetoj, a preminuo u dvanaestoj godini života. On i njegova majka češće su tješili ostatak rodbine nego oni njih. Trajna molitva na usnama te hrabre žene olakšala je dane kada ih je napustio sin jedinac. I to je odgovor na gore postavljeno pitanje: „Da, i djeca, ako je Božja volja takva!“

Sveti papa Ivan Pavao II. najbolji je primjer kako se hrabro nositi s bolešću. Primjeri i brojnih drugih svetih ljudi dokazuju nam da samo ljudi bez vjere tijekom svojih trpljenja imaju zabrinuta lica. Sveti papa pokazuje nam da bolest ne pogađa samo neke tamo, ona pogađa i svece i grešnike, bogate i siromašne.

Bolest i patnja su gosti koji nepozvani mogu ući u svačiju obitelj. Gosti su to vrlo neugodni koji zaključaju vrata naše nade. Ako je prilikom dolaska toga nepoželjnog gosta u istoj obitelji i Krist onda se slika mijenja. Tada on uzima ključ u ruke i odlučuje kada vrata otvoriti. Često su to vrata Raja, ali što ima veze, zar tada bolest i patnja nisu ispunile svoj smisao? Zar kroz ta vrata ne bi poželio proći svaki vjernik? Kada? Pa, kada Bog odluči!