Božićni profil

Ove rečenice što ih čitate napisane su tako što izgovaram riječi koje se pretaču u tekst. Do kada će tehnologija napredovati? Ovaj tekst pišem u tišini, dijete mi spava, a suprugu sam zamolio da iziđe kako bih ga dovršio. Do kada ću uživati u čarima tehnoloških dosega nauštrb zdravoga obiteljskog ozračja? Naime, inspiraciju za pisanje ovoga teksta dobio sam nakon što sam napustio društvene mreže. 

Bio sam na poslu gdje su se odvijali određeni događaji. Postavili smo ih na Internet kako bismo prijatelje informirali o aktualnostima. Čim sam došao kući otišao sam vidjeti tko je pogledao, tko je lajkao, a tko komentirao. I u svemu tome nema ništa loše, ali kao inače, tu nisam stao. Duh znatiželje, nazovimo ga tako, naveo me da gledam dalje, da čitam tuđe misli, frustracije i raspoloženja. Koliko se samo puta uhvatim da u istoj prostoriji supruga i ja visimo na Internetu. Jednom prilikom svojoj mami rekoh da me ne zanima neka priča koju je prenosila o nekome drugome. „A zar u tim vašim kutijama nije isto tuđi posao?“, upita me mama i začepi mi usta.

Dolazi Božić. Hvala Bogu da se sjećam čestitki koje smo dobivali od kućnih prijatelja. Iste smo stavljali pod bor ili na bor na kojemu su već bili vunica i kristalne kuglice i ogromne lampice. Našao bi se tu i pokoji čokoladni ukras kojega bismo poželjeli pojesti, ali nam nisu dali, ne zato što neće biti dovoljno ukrasa, već je bilo sigurno da mu je prije desetak godina istekao rok. Sjećam se i ranog ustajanja na Božić u osam sati i zajedničke molitve, a potom i poljubaca kojima bismo izražavali zahvalnost za zajedništvo. Pa bi počeli dolaziti susjedi s kojima bismo svakodnevno provodili dane. Božić bi bio jedinstveni dan u godini. Dan za pamćenje. I u novome okružju Božić provodimo zajedno, ali me žalosti što se običnim danima pokušavamo provući jedni pokraj drugih trudeći se da se ne primijetimo i da što spretnije okrenemo glavu. A za minutu si lajkamo fotku.

     I ove godine će mnogo djece dobiti iPhone, tablet ili kompjutor i preko njega imati priliku ulaziti u svijet odraslih. U tome svijetu blještavila i reklama komentirat će i lajkati statuse i fotografije poznatih i nepoznatih ljudi. A kada dođe Božić neće znati niti ime svoje rođene bake, a da ne spominjem kako ne će imati vremena upitati ju kako se osjeća sama za Božić. I ove godine mnoga majka neće u šporetu na drva ispeći kruh za svoju obitelj već će svim svojim prijateljicama iz osnovne, srednje škole i fakulteta lajkati bor i pokušati kupiti ukrase kvalitetnije od njihovog. I ove godine mnogi će otac svome djetetu priuštiti pokoji tehnološki dar, ali neće ga poljubiti u čelo kada pođe na polnoćku. Ali će mu dati dobar džeparac kada na Badnju večer pođe u grad.

Ni ove godine nećemo imati nijednu fotografiju božićnih druženja. Sve one ostat će u našim laptopima i kompjutorima. Neće u prvim danima nove godine biti onog nestrpljenja kojega smo imali kada bismo išli u studio po fotografije izrađene s filmova. Ali ćemo s lica mjesta postavljati fotografije na društvene mreže. Lajkat ćemo one koje su također s lica mjesta postavili naši prijatelji, a nećemo ih ni otvoriti i pomno ih pogledati. Ali, lajkat ćemo da ostavimo trag. I ove godine dijelit ćemo brojne linkove o humanitarnim akcijama, ali nećemo tako često okrenuti humanitarni broj niti uplatiti nešto se svojeg žiro računa, ali ćemo u tražim centrima dobro ispeglati svoje kartice.

Na Internet ćemo nostalgično postaviti pokoju lijepu misao o tome kako je nekada bilo lijepo za Božić. Ali, umjesto da tjeskobno žališ za dobrim i prošlim vremenima, djeluj. Nova vremena novih medija formiraj po sebi, učini ih dobrima. Umjesto slatkorječivog statusa na zidu, reci upola slatkorječivu riječ svome ukućaninu. Zar je odluka na tvome Facebook prijatelju? Ne, nije! Svatko ima svoj profil!