Bako i djede, hoću!

Oduvijek sam  najbolju komunikaciju ostvarivao sa starim osobama i dječicom. Nadam se da će i moji nećaci potvrditi da sam se, ranije i dosta više, često vraćao u svoje djetinjstvo kako bih bio poput njih. Da su moji baka i djed živi, nadam se da bi i oni potvrdili moju otvorenost za sve njihove razgovore i pitanja. Doduše, i sada mi se smiješe s Neba i ohrabruju me u pisanju ovoga teksta. 

Ranije sam na ovome blogu pisao o životu u „Betlehemu“, ovome čapljinskome, o radionici za djecu s posebnim potrebama koja su prije četiri i pol godine postali sastavni dio moga života. Tada sam shvatio da su s razlogom ušli u njega kako bi me svojim potrebama uvjerili u vlastitu krhkost, ali i u krhkost sviju nas koji „nemamo“ posebne potrebe. A imamo ih i više nego djeca s invaliditetom, samo je razlika u tome što oni znaju zahvaliti na primljenoj ljubavi dok je naša riječ Hvala toliko teška da ju naša krhka kralježnica niti ne pokušava podignuti. Hvala Bogu, iako ne često kao ranije, i sada svakodnevno imam čast boraviti u „Betlehemu“. Već i sam poziv na angažman s djecom s posebnim potrebama nagnao me da se upitam: “Otkud mene u tome?“. 

Kada se s vremenom i razvijanjem Caritasove želje o otvaranju Doma za stare i iznemogle i hospicija u Čapljini otvorila mogućnost moga angažmana u radu i sa starim i iznemoglim te umirućim osobama gore spomenuti upit je ponovljen: “Otkud mene u tome?“. Moram priznati, unatoč odgovornom poslu i većim obvezama strah skoro da i nije postojao. 

U jednome od početnih razgovora kada smo predstavljali našu Ustanovu svojoj sugovornici koja nas je pokušala „preplašiti“ težinom našeg novog projekta rekoh: „Draga gospođo, znamo u što se upuštamo, ali naš tim radi u Caritasu, dio je Katoličke crkve, a upravo ta Crkva ima blaženog Ivana Pavla II. čije geslo pontifikata je bilo Ne boj se!“ E, pa, zazivajući njegovu potporu ni mi se nemamo razloga bojati.“ Na to ništa nije odgovorila, a blagi osmijeh mojih kolegica potvrdio je ispravnost moga odgovora. Do sada je kroz Ustanovu prošlo preko devedeset osoba na čemu možemo biti zahvalni Gospi Lurdskoj, zaštitnici bolesnika, na čiji smo blagdan i otpočeli naš rad. Ustanova, odnosno vrijedno osoblje već se suočilo sa svim situacijama koje će i u budućnosti biti neizostavan dio svakodnevnice: umiranje, patnja, bol, suza, tuga članova obitelji… 

Osoblje je položilo prvi semestar, ali godine studije je pred njim.. Vjerojatno zato što smo poslušali ravnatelja Caritasa Mostar koji nas je na prvome sastanku pozvao da vrijedno radimo rukama, vrjednije glavom, a najvrjednije srcem. Ponekad bih znao biti i tužan zato što, za razliku od „Betlehema“, sada zbog prirode posla nisam izravno u odnosu s korisnicima „Betanije“. 

Nemoguće mi je boraviti glavninu vremena s njima, ali kada vidim pojedinu sestru ili njegovateljicu da pomiluje, nahrani ili u invalidskim kolicima provoza staricu osjećam se kao da i sam to činim, kao što sam radio mojoj baki i djedu. Kada vidim moje kolege da prešute na sve one besmislene komentare, osjećam se sretnim jer sam isto činio u zadnjim godinama majke moga oca i oca moje majke. 

Danas, kada oni nisu više dio moga života ovdje u dolini suza, ne žalim zbog nijednog poteza u odnosu s njima. Ali znam, od sada će se na mene naljutiti ako se pokušam neopaženo provući kraj nekih novih starica i staraca, nečijih majki i očeva, baka i djedova, koji su se našli na mome životnome putu. Svakodnevno me upozore: „Misli na njih kao što si i na nas!“. Ne preostaje mi ništa nego im odgovoriti naslovom ovoga  teksta.