Bako i djede, hoću!
Oduvijek sam najbolju komunikaciju ostvarivao sa starim osobama i dječicom. Nadam se da će i moji nećaci potvrditi da sam se, ranije i dosta više, često vraćao u svoje djetinjstvo kako bih bio poput njih. Da su moji baka i djed živi, nadam se da bi i oni potvrdili moju otvorenost za sve njihove razgovore i pitanja. Doduše, i sada mi se smiješe s Neba i ohrabruju me u pisanju ovoga teksta. Ranije sam na ovome blogu pisao o životu u „Betlehemu“, ovome čapljinskome, o radionici za djecu s posebnim potrebama koja su prije četiri i pol godine postali sastavni dio moga života. Tada sam shvatio da su s razlogom ušli u njega kako bi me svojim potrebama uvjerili u vlastitu krhkost, ali i u krhkost sviju nas koji „nemamo“ posebne potrebe. A imamo ih i više nego djeca s invaliditetom, samo je razlika u tome što oni znaju zahvaliti na primljenoj ljubavi dok je naša riječ Hvala toliko teška da ju naša krhka kralježnica niti ne pokušava podignuti. Hvala Bogu, iako ne često k...